Jezik je ogledalo naših misli, iz strukture jezika možemo saznati kako su nam uređene misli.
A možemo otkriti i kad su u neredu i to promijeniti
Trebam se potruditi da bude bolje.
Jedna sasvim obična rečenica, a opet kroz prizmu NLP-a (neurolingvističkog programiranja) vrlo zanimljiva. Što kažete na to da je malo raščlanimo?
Kad su nam misli u neredu, takav nam je i govor. Želimo li komunicirati razumljivo, potrebno je osvijestiti što govorimo
Trebam. Tko kaže da trebam? Zbog čega kažem: 'trebam' umjesto npr. 'želim'? Ili samo – 'hoću, potrudit ću se'.
A opet, potruditi se, još jedna zamka u riječi. Kada kažem 'potrudit ću se', zar to ne podrazumijeva da ću možda uspjeti, a možda i neću? Zgodna riječ za ostaviti si prostora za mogućnost neuspjeha.
Trebam se potruditi da bude bolje. Ili, napravit ću da bude bolje.
Već je bolje, no rečenica ima i nastavak.
Što bolje? Nešto generalno? Nešto konkretno? Na što točno bolje mislim?
I od čega bolje? I koliko bolje? Koliko točno želim bolje i u odnosu na što?
Trebam se potruditi da bude bolje.
Kratka rečenica, a toliko potpitanja, jer što sam zapravo rekla? I što sam željela reći, a nisam?
Baš je zabadalo taj NLP, traži dlake u jajetu, zamke uma u jeziku.
Želimo li bolje (nego danas, nego nešto), krenimo od jezika. Precizirajmo što točno želimo, na koji način i do kada ćemo to napraviti. Konkretno i jasno.
Jezik je ogledalo naših misli, iz strukture jezika možemo saznati kako su nam uređene misli. A možemo otkriti i kad su u neredu i to promijeniti. Ne kada kažemo da trebamo, nego kada poželimo i odlučimo.